Kada ćete shvatiti da sreća i zloba nikada ne mogu živjeti pod istim krovom? Jedno mora iseliti.

Uskoro će mi rođendan, jedan od onih "velikih", točka gdje su se iskustvo i mudrost isprepleli dovoljno da sve vidiš, a dovoljno da si još mlad. Kada se iskustvo i stečena mudrost susretnu, više nema natrag. Ne vidiš više ružičasto čak i da ti povežu oči tkaninom ružičaste boje, vidiš crno i bijelo i sivo, a kada ugledaš u rijetkim trenutcima i rijetkim ljudima boje, srce ti poskoči od radosti, pa si iznova ona mala brbljava i razigrana, koja stalno nešto piše i crta i pjevuši pod velikim odmorom ispod one tužne vrbe u dvorištu osnovne, sakrivena ispod njenih raskošnih grana, u svome svijetu. Pomalo čudna jer ne jurcaš dvorištem kao druga djeca. Ali uživaš u svojoj različitosti, iako nije jednostavna a najmanje laka.

Što se promijenilo u svim tim godinama? Puno toga. Što se dogodilo u svim tim godinama? Previše toga. Jesam li spoznala svijet i život i ljude, nakupila punu vreću mudrosti svaki puta kada bih se opekla vjerujući u dobro? Jesam. Imam li iznutra konflikt one vesele djevojčice i neke mudre starice koja ću tek postati? Imam. Jesam li ikada zapravo imala pravo na ono između toga, a da je barem malo jednostavnije i lakše? Nisam. Nisam jer su od mojih godina, kao i od godina mnogih drugih napravili tek niz iščekivanja, vječitu zonu sumraka u kojoj se obećava svitanje. Trudiš se svim silama, kako znaš i možeš, ugledati sunce na obzoru, dočekati to svitanje, a onda, baš svaki puta pojavi se neki gad i ugasi sunce. Neki Golijat bez mozga.