Biram radost

Taman

"I ja tebe volim"

Kada ćete shvatiti da sreća i zloba nikada ne mogu živjeti pod istim krovom? Jedno mora iseliti.

Uskoro će mi rođendan, jedan od onih "velikih", točka gdje su se iskustvo i mudrost isprepleli dovoljno da sve vidiš, a dovoljno da si još mlad. Kada se iskustvo i stečena mudrost susretnu, više nema natrag. Ne vidiš više ružičasto čak i da ti povežu oči tkaninom ružičaste boje, vidiš crno i bijelo i sivo, a kada ugledaš u rijetkim trenutcima i rijetkim ljudima boje, srce ti poskoči od radosti, pa si iznova ona mala brbljava i razigrana, koja stalno nešto piše i crta i pjevuši pod velikim odmorom ispod one tužne vrbe u dvorištu osnovne, sakrivena ispod njenih raskošnih grana, u svome svijetu. Pomalo čudna jer ne jurcaš dvorištem kao druga djeca. Ali uživaš u svojoj različitosti, iako nije jednostavna a najmanje laka.

Što se promijenilo u svim tim godinama? Puno toga. Što se dogodilo u svim tim godinama? Previše toga. Jesam li spoznala svijet i život i ljude, nakupila punu vreću mudrosti svaki puta kada bih se opekla vjerujući u dobro? Jesam. Imam li iznutra konflikt one vesele djevojčice i neke mudre starice koja ću tek postati? Imam. Jesam li ikada zapravo imala pravo na ono između toga, a da je barem malo jednostavnije i lakše? Nisam. Nisam jer su od mojih godina, kao i od godina mnogih drugih napravili tek niz iščekivanja, vječitu zonu sumraka u kojoj se obećava svitanje. Trudiš se svim silama, kako znaš i možeš, ugledati sunce na obzoru, dočekati to svitanje, a onda, baš svaki puta pojavi se neki gad i ugasi sunce. Neki Golijat bez mozga.

Moja tri psa, moja tri zmaja

Životinjice su čudo. Zaista jesu. Anđeli među nama, čista ljubav.

Kroz djetinjstvo sam bila okružena pesonjama i macama. Obožavala sam ih. Plakala i patila ako bi im se nešto dogodilo, čuvala ih i voljela beskrajno.

Sa osamnaest godina po prvi puta sam kupila psića, svojim novcem, od plaće. Sve sam joj kupila, s velikom radošću sam je donijela doma. Ponudila mi ju je neka žena, koja je bila u teškoj materijalnoj situaciji, malu ludu, nabrijanu pekinezericu. Kupila sam je. Bila je čudo, živčana kao vrag na svakog koga ne poznaje i uđe u kuću, znala se zavući pod stol, pa gricnuti noge gostima koji joj se nisu svidjeli. Kada bih dolazila doma s posla, onako malena sjurila bi se svom silinom niz sve one stube od moje sobe do predsoblja. Gospođa joj je već nadjenula ime, pa sam joj to ime i ostavila. Zvala se Sindi. I tako je Sindi postala moja frendica.

Kako sam puno radila, a malo bila doma, najviše je vremena Sindi provodila s mojim roditeljima i mojom braćom i bila je vrlo zadovoljna njihovom pažnjom. Brinuli su o njoj i zavoljeli je. No, sreća koju je pokazivala kad god bih došla s posla, bila je ravna čudu! Dok me ne bi bilo, kada bi se umorila od jurnjave i igranja, popela bi se na kat i otišla u njenu sobu, moju sobu. Našu sobu. Bile smo cimerice.

Jednoga dana, a ta priča je dio moje knjige koju možda jednoga dana, kada ostarim i objavim, Sindi je nestala. Ukrali su je iz dvorišta. Srce mi se slomilo tada. Saznala sam i tko ju je ukrao. Odjurila sam istoga trena do kuće tih potpuno nepoznatih mi ljudi, kucala sam i zvala i vikala, ali bilo je prekasno. Odselili su, izvan zemlje. Moja Sindi bila je zauvijek odvojena od mene. Izgubljena. Ukradena.

O pravoj ljubavi

Zato, ne dopustite nikome da vam kaže kako ne postoji. Postoji. Kada utihne sve, pa te navečer privuče na svoje rame, pogledate se onako kako samo jedno drugo gledate, sve sile Svemira vaši su saveznici.




U ono što ne vidiš svojim očima teško povjeruješ, zar ne? A ono što osjetiš srcem?

Povremeno valja zatvoriti oči, pa osjetiti dušom. Ona bolje vidi, ona gleda nekim drugim očima. Pustiti intuiciju da se razmaše, upijati sve, pa se umiti čistom energijom sve dok duša otkloni sve prepreke, a oči ugledaju.

Kada imaš nešto za što prilično puno ljudi ne vjeruje kako uopće postoji, osjećaš se kao da si se popeo na planinu i svijet je tvoj! Znaš da si blagoslovljen. Znaš da si darovan rijetkim darovima. Ljubav je rijedak dar, rijetko se nađu dvoje koji toliko pripadaju jedno drugome od prvog trenutka, da više niti vrijeme ne postoji. Čini ti se kako ste oduvijek zajedno. Kako nije niti postojalo vrijeme u kojemu ste se tražili. Postoji samo vaše vrijeme. I nekako instantno iz vaše memorije brišu se svi padovi prije vašeg susreta, sve bivše "ljubavi" za koje tek tada shvatite da nisu bile ni blizu onoga što je ljubav. Ako vam se oboma dogodi taj "restart", znajte da je to ta prava ljubav. Ona briše sve prije nje i gradi čvrsti dom, opasan debelim zidovima, u koji nitko ne može ući. Jer, sve što joj treba već je unutra.

Današnje ropstvo

Srećom, odijenula sam majicu naopako

Sinoć, neka baba (ne po godinama) bulji u mene kao da je šarm prijelazan, a n i j e. Pa zabija pogledom kuhinjske noževe ravno u mene. Punih pet minuta. Vidim joj u očima sjaj još neotkrivenog serijskog ubojice. Urokljive očurde, svi luđaci iz "Gothama" žive joj u zjenici. Srećom, odijenula sam majicu naopako. Slučajno.


Bilo kuda, ludilo svuda. I nikad dosadno. Ako primjećuješ...

Gledam skupa sa mojim dragim seriju "Gotham", mogla bih je gledati svaki dan. Fascinira me ono uvijek mrko nebo iznad grada, uvijek crni oblaci, svaki dan izgleda kao da je kasno predvečerje. U zraku je uvijek napetost, a svi nekako žive. Kao normalno.

Pucaj

Pucaj u mene još jednom

Prvi put ti nije uspjelo

Zgazi sve što prijeti u meni

Da se ne bi pobunilo...

Sretan Uskrs!

Možda Bogu trebaju budni

Danima razmišljam što da vam pišem za Uskrs. I počnem i ostavim. Krenem veselo, pa stanem. Obrišem sve. Ne ide mi. Gledam svijet u kojemu živim i nikako da prevagne veselje u meni. Možda sam jednostavno takav tip, vidim sve, to je teret koji je pretežak za nositi. Umjetničke duše uvijek vide ono što drugi pokušavaju sakriti iza tone zastora, šarenila boja, hrane i darova. Prerasla sam to, i nisam to htjela, tako mi je dodijeljeno. Valjda Bog to bira. Možda mu trebaju budni. Pa izabere ovakve kao ja, koji se ne boje biti sve što jesu, za koje je siguran da im prsti neće preletjeti tipkovnicom da bi širili radost bez pokrića. Što ja znam o tome? Ništa. To je tako, nisam to tražila. A često mi nije ni malo drago što sam to dobila. No, naučila sam s vremenom cijeniti darove koji su mi dani, pa ih koristiti.

Dobre želje

 Neka vam sreća bude vjerni suputnik

Ovim praznim rukama...

Nedostajanje

Kako se izgovori nedostajanje, a da ne zaboli?

Pitaju te što ti je, a tebi je sve

Iz zbirke "Istočni nemiri"

Na putu prema sebi

Možda najbolje tek dolazi!

Doista, nikada ne znamo kuda će nas odvesti život. Rodimo se, odrastamo, gradimo ispod neba kojeg zavolimo svim srcem jer nam je jedino koje poznajemo, jedino gdje se osjećamo svoji na svom, zaštićeno, voljeno i sigurno. I nema zelenije i ljepše trave od one koja raste oko nas, ni neba tako vedrog i čistog. Sigurni u to kako ćemo upravo tu sagraditi dom, stvoriti život vrijedan truda, ubirati plodove svoga rada, prepustiti se svemu što dolazi.

Onda naiđu neki divlji ljudi pa teškim čizmama zgaze svaku travku, i ona više ne raste, pa nam zamrače nebo i pretvore dan u mrklu noć. Od toga trenutka poput slijepaca tražimo svoje mjesto u mraku, a mjesta više nema. Uzaludno tragamo, uporno godinama. Nestalo. Skriveno od nas.

Veliko srce

 

Moja FB stranica 

Ne postoji vaga za bol

Moja Facebook stranica

Do nekog novog susreta

Dok smo mlađi slušamo kako vrijeme brzo prolazi, kako leti. Tek krajem tridesetih ugledamo taj pješčani sat. Sipa se pijesak kroz neprobojno staklo, zrnce po zrnce, nezaustavljivo. I ne možemo baš ništa učiniti da se zaustavi. Vrijeme ne čeka nikoga i nije ni na čijoj strani. Jednako kao što one najveće rane nikada ne izliječi, čovjek se s njima nauči živjeti.

U mojim srednjim tridesetima počele su odlaziti drage mi bakice i djedice iz moje ulice, susjedi. Ulice gdje sam odrasla. Nedostaju mi svaki puta kada prođem tom ulicom. I dok ne doputujem, mislim tamo su. Kako oni odlaze tako mene vrijeme tjera odrasti, jer sve je manje onih u čijem pogledu vidim onu malu, veselu, brbljavu sebe, koja je čim je progovorila zastala kraj svake kuće ispred koje bi bila neka od tih baka ili djeda, pa sa svima malo popričala. Simpatizirali smo se, bilo je nešto čarobno u mojim i njihovim godinama.
A onda je pijesak iscurio.

Najljepša prijateljstva

Posjetite moju Facebook stranicu

Još uvijek mogu sebe iznenaditi

Posjetite moju Facebook stranicu

Oprostite si pogreške

Lako je biti na brodu kada je mirno more

Gdje god odemo

Željni života

Ide mi se...

Očekujem čuda

Ne mogu te voljeti više, jer više od ovoga ne postoji

Istočno

Koliko ljudi nosite u srcu, toliko vam je srce veliko

Koliko ljudi nosite u srcu, toliko vam je srce veliko

Ne, ne mislim na otrcane fraze u kojemu volite cijeli svijet, mislim na ono kada doista volite. Kada imate puno ljudi koje baš volite -  obitelj, prijatelje, rodbinu, vaše srce je toliko veliko koliko njih nosite u njemu. Jedini je problem što će vas boljeti svaki puta kada boli i njih. Boljet će vas još i više, ako ne možete učiniti baš ništa da ta njihova bol ode.

Vrijeme će prolaziti, a vi ćete biti dio njihovih života uvijek, bili blizu ili daleko. Grlit ćete se preko svih kilometara koji su se naslagali između vas. Sva ona polja suncokreta, sve rijeke, planine, mora i oceani, sve će to vaše misli prijeći u trenutku. Nema te daljine koja ljubav može zaustaviti. I pecnut će vas svaki puta kada poželite dotaknuti ih, onako glasno i sočno poljubiti u obraz, smijati se na sav glas, ispijati kave i razgovarati o svemu i svačemu ili o ničemu, u tišini gledajući neki zalazak sunca.

Najljepša tišina

Sagraditi dom

Nije kraj, početak je!

Kada se spotaknemo i padnemo, ne ostajemo ležati, zar ne? A ako vidimo nekoga da je pao, pružit ćemo mu ruku i pomoći da ustane. Ako smo još uvijek ljudi. 

Nećemo ga osuđivati, nećemo mu se smijati, rugati i smatrati da je tu njegov kraj puta. Nećemo, ako smo ljudi. Nećemo mu pametovati kako je mogao bolje, nećemo biti generali nakon bitke u kojoj nismo niti sudjelovali. Svi smo se barem jednom u životu spotakli i pali, ili nas je netko gurnuo, pa smo se našli tu gdje jesmo. Kako god bilo, prije ili kasnije okusimo gorku stranu života. Nismo imuni na pad, nitko nas nije cijepio protiv toga, nitko nam nije obećao da ćemo biti pod staklenim zvonom. Iako ima i takvih koji žive pod staklenim zvonom, ovaj tekst nije o njima.

Igraju se živci

Utopija

Biti svoj i biti čovjek

Pokažite im srednji prst!

Nevjerojatno je kako zlo brzo okupi iste. Pronađu se valjda po smradu kojeg ostavljaju iza sebe.

Svi smo mi na početku krhke biljčice, zaštićeni od svega. Sve do jednom. Netko prije, netko kasnije, ali svima nam dođe trenutak kada shvatimo da svijet i nije tako bezazleno i lijepo mjesto, a da ljudsko zlo prerasta sve što smo mogli pojmiti.

Moje upoznavanje stvarnog svijeta krenulo je kada je krenuo rat, a ja sam tada bila tek djevojčica koja je gledala svijet u bojama i nikada do tada nije znala da postoji crna.

A postoji.

Samo čovjek

Kažu - šuti. Cijeli život šuti.

Kažu - šuti. Cijeli život šuti.
Kažu - ma, pusti. Cijeli život pusti.
I dok ti šutiš i puštaš, glupi progovaraju a poremećeni djeluju.
Svojom šutnjom i puštanjem
sudjeluješ u kompletnoj idiotizaciji društva,
gdje glupi i ne znaju da su glupi
jer im to nema tko reći.

- Mihaela Varga

Iznova

Ponekad ostane samo zgarište. Prsti ti poprime sivu boju dok kopaš među ostacima ničega. Bol zatomiš, ne zato jer imaš super moći, nego naprosto da preživiš. Sustigne te kasnije, kad već svi zaborave.

Ali ti ne zaboravljaš.

Rijetki razumiju tvoju tišinu kada te prekrije. Oni bi da se smiješ, a ti se pokušavaš sjetiti kako se to čini.

Nije ono "iznova" posao za svakoga. No, već samo tvoje napuštanje zgarišta i onaj tren kada si oprao sivu boju s prstiju, znak je kako to nije sve što je ostalo od života, tvoje putovanje se nastavlja.

Heroj svog vremena

Pokušajte zadržati vid tamo gdje vas sve pokušava oslijepiti, zadržati razum gdje vas sve pokušava zaglupiti, nastaviti govoriti kad vas svi pokušavaju ušutkati, osjećati ljubav onda kada osjećate samo bol.

Trebat će vam ogromna snaga, kako psihička, tako i fizička. Ali, ako to uspijete, ma što vam ovaj truli svijet govorio, vi ste heroj svog vremena!

- Mihaela Varga

Moja adresa

Zašiveni

Život i smrt

Savršena radost i savršena bol...

Pustinja

Kroz trepavice mi curi more...

Možda...

Glupe kučke vs. Majka Tereza

Danas je jedino "in" citirati Majku Terezu, jer ako citiraš sveticu njenog kalibra, ti si sigurno dobar čovjek. Nema šanse da nisi.

Hrvatska je velika modna pista, sajam taštine kojemu nema kraja, gdje god se okreneš. Kravate i odijela su jedino što se priznaje. Glava prazna ili puna, nebitno je. Bitno je to odijelo, jer ako je odijelo, glava je sigurno puna...

Ima tome otkako su popularnije bogate ili glupe kučke sa svojim skandalima, markiranom odjećom ili bogatim mužem od jedne "obične", siromašne Majke Tereze u starim, iskidanim sandalama. Ne mora to biti nužno Majka Tereza, može biti i neka vrhunska znanstvenica ili bilo koja žena koja ima nešto pametno za poručiti svijetu. Ove nemaju. 

Kada kažem ljubav

Sve što mi treba

Pušenje ubija?

Evo, ja mislim da bi na ulazu u državu trebala biti postavljena neka od tih sličica, u slučaju da netko poželi useliti, da spasimo ljude na vrijeme od otrova.

Cigarete su zlo, pušenje je štetno. Svaka čast svim nepušačima, a iskreno bravo svakom tko se riješio te loše navike.

Znam, cigarete su štetne i mogu ti "pomoći" da rikneš. No, malo mi je licemjerna ta velika "briga" za pušače, dok je velika većina građana ove države već odavno "popušila". Toliko je već popušeno, da je sve otišlo u dim. Ipak, glavni problem ove nacije su cigarete. Ubit će nas cigarete, jer sve drugo nas ne ubija, živimo u blagostanju i hranimo se zdravo i kvalitetno.

Ljepota različitosti