Što se promijenilo u svim tim godinama? Puno toga. Što se dogodilo u svim tim godinama? Previše toga. Jesam li spoznala svijet i život i ljude, nakupila punu vreću mudrosti svaki puta kada bih se opekla vjerujući u dobro? Jesam. Imam li iznutra konflikt one vesele djevojčice i neke mudre starice koja ću tek postati? Imam. Jesam li ikada zapravo imala pravo na ono između toga, a da je barem malo jednostavnije i lakše? Nisam. Nisam jer su od mojih godina, kao i od godina mnogih drugih napravili tek niz iščekivanja, vječitu zonu sumraka u kojoj se obećava svitanje. Trudiš se svim silama, kako znaš i možeš, ugledati sunce na obzoru, dočekati to svitanje, a onda, baš svaki puta pojavi se neki gad i ugasi sunce. Neki Golijat bez mozga.
I čudim se, iznova i iznova, tim ljudima bez mozga ili bez duše. Kako mogu takvi hodati svijetom? To je kao da si ljuštura koja samo što se ne slomi, ali uporno gmiže. Tamo gdje je zlo u nama snažnije od dobroga, ne možemo očekivati čuda, ne možemo očekivati bolje. Možemo očekivati samo kloniranje ljuštura, do iznemoglosti, naše iznemoglosti. Ne njihove. Njih je svakim danom, čini se, sve više. Vojska odurnih. Obavijeni u svoje zlo, misle za sebe da su dobri ljudi. Dok su bili maleni i krali po dućanima, možda su im očevi i majke govorili "bravo dijete moje, kako si sposobno, najpametnije moje na svijetu, ponosim se tobom". Pa su super ponosni dolazili iz dućana džepova punih nečega što nije njihovo. Kasnije su samo nastavili tu praksu, već uhodani talent uzimanja tuđeg, bez imalo srama ili straha, nadmoćno se osjećajući pored svih tih njihovih vršnjaka, nesposobnih donijeti doma ono što im ne pripada. Golijatima bez mozga pripada sve. "Svijet je tvoj", rekli su im, a oni su to doslovni shvatili. I doista, svijet je postao njihov. Od krađe u lokalnom dućanu mnogi su napredovali pa ukrali cijelu ulicu, onda selo, pa grad, pa općinu, pa županiju, a onda i cijelu jednu državu. I nikom ništa, jer dok su došli do države već ih se toliko nakotilo da su samo trebali podijeliti plijen. Prema zalugama.
Eto, to je svijet u kojemu provodim svoje "između" godine. One u kojima mi je obećan život u normalnoj državi. Ništa više i ništa manje nisam očekivala. Tek zdrave i pravedne okvire u kojima mogu stvarati, boriti se i radovati svakom zrnu koje sam zasadila, njegovala i brinula o njemu, pa je izraslo u predivan plod. Mojim trudom i radom. Ali, ne! Zrno jesam posadila i njegovala ga i brinula o njemu, i upravo kada je krenulo izrastati i donositi plodove, Golijati iz ove hrvatske priče zgazili su biljku. I sadi iznova, i njeguj iznova i brini se iznova, ne znajući ili pak sasvim svjesna toga da će najvjerojatnije opet i baš pred berbu stići ljušture i posjeći sve. Plodove će odnijeti sa sobom, jer sve je njihovo, a ništa naše.
Ali ne mogu Golijati oteti onoliko koliko ja mogu imati i ne mogu uzeti ono što se uzeti ne može.
U priči o Davidu i Golijatu, ja sam oduvijek taj mali David. Golijata se nakotilo, ali i Davida ima puno, i sve nas je više. Još samo kada bi svi ti Davidi shvatili da su snažniji na okupu, još samo kada bi ubili zlobu u sebi koja ih sputava, pa pustili dobro da se razmaše. Zaboravili na razlike. Jer postoje samo dvije strane, a ne deset.
Možda sam uzaludno trošila vrijeme, pa i riječi, na ovu temu, možda se vrtim u krug. No, barem su i ona djevojčica koja sam bila i ona starica koja ću tek postati ponosne. One mi govore cijelim putem - budi to što jesi, budi dosljedna, budi i dalje ona mala pod tužnom vrbom koja nešto čini sa svojim darovima, i baš te briga ako si im čudna, ti voliš ovu kožu u kojoj si, nije ti tijesna, taman ti je.
Gledam oko sebe i vidim premalo ispruženih ruku. Svi bi htjeli bolje, a većina se na dnevnoj bazi hrani zlobom. Kada ćete shvatiti da sreća i zloba nikada ne mogu živjeti pod istim krovom? Jedno mora iseliti.
- Mihaela Varga
Nema komentara:
Objavi komentar