Na putu prema sebi

Možda najbolje tek dolazi!

Doista, nikada ne znamo kuda će nas odvesti život. Rodimo se, odrastamo, gradimo ispod neba kojeg zavolimo svim srcem jer nam je jedino koje poznajemo, jedino gdje se osjećamo svoji na svom, zaštićeno, voljeno i sigurno. I nema zelenije i ljepše trave od one koja raste oko nas, ni neba tako vedrog i čistog. Sigurni u to kako ćemo upravo tu sagraditi dom, stvoriti život vrijedan truda, ubirati plodove svoga rada, prepustiti se svemu što dolazi.

Onda naiđu neki divlji ljudi pa teškim čizmama zgaze svaku travku, i ona više ne raste, pa nam zamrače nebo i pretvore dan u mrklu noć. Od toga trenutka poput slijepaca tražimo svoje mjesto u mraku, a mjesta više nema. Uzaludno tragamo, uporno godinama. Nestalo. Skriveno od nas.

Veliko srce

 

Moja FB stranica 

Ne postoji vaga za bol

Moja Facebook stranica

Do nekog novog susreta

Dok smo mlađi slušamo kako vrijeme brzo prolazi, kako leti. Tek krajem tridesetih ugledamo taj pješčani sat. Sipa se pijesak kroz neprobojno staklo, zrnce po zrnce, nezaustavljivo. I ne možemo baš ništa učiniti da se zaustavi. Vrijeme ne čeka nikoga i nije ni na čijoj strani. Jednako kao što one najveće rane nikada ne izliječi, čovjek se s njima nauči živjeti.

U mojim srednjim tridesetima počele su odlaziti drage mi bakice i djedice iz moje ulice, susjedi. Ulice gdje sam odrasla. Nedostaju mi svaki puta kada prođem tom ulicom. I dok ne doputujem, mislim tamo su. Kako oni odlaze tako mene vrijeme tjera odrasti, jer sve je manje onih u čijem pogledu vidim onu malu, veselu, brbljavu sebe, koja je čim je progovorila zastala kraj svake kuće ispred koje bi bila neka od tih baka ili djeda, pa sa svima malo popričala. Simpatizirali smo se, bilo je nešto čarobno u mojim i njihovim godinama.
A onda je pijesak iscurio.

Najljepša prijateljstva

Posjetite moju Facebook stranicu

Još uvijek mogu sebe iznenaditi

Posjetite moju Facebook stranicu

Oprostite si pogreške

Lako je biti na brodu kada je mirno more

Gdje god odemo

Željni života

Ide mi se...

Očekujem čuda

Ne mogu te voljeti više, jer više od ovoga ne postoji

Istočno

Koliko ljudi nosite u srcu, toliko vam je srce veliko

Koliko ljudi nosite u srcu, toliko vam je srce veliko

Ne, ne mislim na otrcane fraze u kojemu volite cijeli svijet, mislim na ono kada doista volite. Kada imate puno ljudi koje baš volite -  obitelj, prijatelje, rodbinu, vaše srce je toliko veliko koliko njih nosite u njemu. Jedini je problem što će vas boljeti svaki puta kada boli i njih. Boljet će vas još i više, ako ne možete učiniti baš ništa da ta njihova bol ode.

Vrijeme će prolaziti, a vi ćete biti dio njihovih života uvijek, bili blizu ili daleko. Grlit ćete se preko svih kilometara koji su se naslagali između vas. Sva ona polja suncokreta, sve rijeke, planine, mora i oceani, sve će to vaše misli prijeći u trenutku. Nema te daljine koja ljubav može zaustaviti. I pecnut će vas svaki puta kada poželite dotaknuti ih, onako glasno i sočno poljubiti u obraz, smijati se na sav glas, ispijati kave i razgovarati o svemu i svačemu ili o ničemu, u tišini gledajući neki zalazak sunca.

Najljepša tišina

Sagraditi dom

Nije kraj, početak je!

Kada se spotaknemo i padnemo, ne ostajemo ležati, zar ne? A ako vidimo nekoga da je pao, pružit ćemo mu ruku i pomoći da ustane. Ako smo još uvijek ljudi. 

Nećemo ga osuđivati, nećemo mu se smijati, rugati i smatrati da je tu njegov kraj puta. Nećemo, ako smo ljudi. Nećemo mu pametovati kako je mogao bolje, nećemo biti generali nakon bitke u kojoj nismo niti sudjelovali. Svi smo se barem jednom u životu spotakli i pali, ili nas je netko gurnuo, pa smo se našli tu gdje jesmo. Kako god bilo, prije ili kasnije okusimo gorku stranu života. Nismo imuni na pad, nitko nas nije cijepio protiv toga, nitko nam nije obećao da ćemo biti pod staklenim zvonom. Iako ima i takvih koji žive pod staklenim zvonom, ovaj tekst nije o njima.

Igraju se živci

Utopija

Biti svoj i biti čovjek

Pokažite im srednji prst!

Nevjerojatno je kako zlo brzo okupi iste. Pronađu se valjda po smradu kojeg ostavljaju iza sebe.

Svi smo mi na početku krhke biljčice, zaštićeni od svega. Sve do jednom. Netko prije, netko kasnije, ali svima nam dođe trenutak kada shvatimo da svijet i nije tako bezazleno i lijepo mjesto, a da ljudsko zlo prerasta sve što smo mogli pojmiti.

Moje upoznavanje stvarnog svijeta krenulo je kada je krenuo rat, a ja sam tada bila tek djevojčica koja je gledala svijet u bojama i nikada do tada nije znala da postoji crna.

A postoji.

Samo čovjek

Kažu - šuti. Cijeli život šuti.

Kažu - šuti. Cijeli život šuti.
Kažu - ma, pusti. Cijeli život pusti.
I dok ti šutiš i puštaš, glupi progovaraju a poremećeni djeluju.
Svojom šutnjom i puštanjem
sudjeluješ u kompletnoj idiotizaciji društva,
gdje glupi i ne znaju da su glupi
jer im to nema tko reći.

- Mihaela Varga

Iznova

Ponekad ostane samo zgarište. Prsti ti poprime sivu boju dok kopaš među ostacima ničega. Bol zatomiš, ne zato jer imaš super moći, nego naprosto da preživiš. Sustigne te kasnije, kad već svi zaborave.

Ali ti ne zaboravljaš.

Rijetki razumiju tvoju tišinu kada te prekrije. Oni bi da se smiješ, a ti se pokušavaš sjetiti kako se to čini.

Nije ono "iznova" posao za svakoga. No, već samo tvoje napuštanje zgarišta i onaj tren kada si oprao sivu boju s prstiju, znak je kako to nije sve što je ostalo od života, tvoje putovanje se nastavlja.

Heroj svog vremena

Pokušajte zadržati vid tamo gdje vas sve pokušava oslijepiti, zadržati razum gdje vas sve pokušava zaglupiti, nastaviti govoriti kad vas svi pokušavaju ušutkati, osjećati ljubav onda kada osjećate samo bol.

Trebat će vam ogromna snaga, kako psihička, tako i fizička. Ali, ako to uspijete, ma što vam ovaj truli svijet govorio, vi ste heroj svog vremena!

- Mihaela Varga

Moja adresa

Zašiveni

Život i smrt

Savršena radost i savršena bol...

Pustinja

Kroz trepavice mi curi more...

Možda...

Glupe kučke vs. Majka Tereza

Danas je jedino "in" citirati Majku Terezu, jer ako citiraš sveticu njenog kalibra, ti si sigurno dobar čovjek. Nema šanse da nisi.

Hrvatska je velika modna pista, sajam taštine kojemu nema kraja, gdje god se okreneš. Kravate i odijela su jedino što se priznaje. Glava prazna ili puna, nebitno je. Bitno je to odijelo, jer ako je odijelo, glava je sigurno puna...

Ima tome otkako su popularnije bogate ili glupe kučke sa svojim skandalima, markiranom odjećom ili bogatim mužem od jedne "obične", siromašne Majke Tereze u starim, iskidanim sandalama. Ne mora to biti nužno Majka Tereza, može biti i neka vrhunska znanstvenica ili bilo koja žena koja ima nešto pametno za poručiti svijetu. Ove nemaju. 

Kada kažem ljubav

Sve što mi treba

Pušenje ubija?

Evo, ja mislim da bi na ulazu u državu trebala biti postavljena neka od tih sličica, u slučaju da netko poželi useliti, da spasimo ljude na vrijeme od otrova.

Cigarete su zlo, pušenje je štetno. Svaka čast svim nepušačima, a iskreno bravo svakom tko se riješio te loše navike.

Znam, cigarete su štetne i mogu ti "pomoći" da rikneš. No, malo mi je licemjerna ta velika "briga" za pušače, dok je velika većina građana ove države već odavno "popušila". Toliko je već popušeno, da je sve otišlo u dim. Ipak, glavni problem ove nacije su cigarete. Ubit će nas cigarete, jer sve drugo nas ne ubija, živimo u blagostanju i hranimo se zdravo i kvalitetno.

Ljepota različitosti

Kažu - šuti

Kada ti uzmu sve

Bol, savršena učiteljica

Netko je večeras otišao spavati gladan

Netko je danas izgubio svoj dom.
Netko je večeras otišao spavati gladan.
Netko je noćas bez struje, bit će i sutra.
Nekome su jutros isključili vodu.
Netko je jučer ostao bez posla.
Netko će u ponedjeljak zatvoriti svoj obrt. 

Netko u nedjelju odlazi iz zemlje, vjerojatno zauvijek. 

Nečije dijete nema normalan obrok.
Neki umirovljenici sanjaju o samo jednom danu bez stresa. 

Netko je teško bolestan i nema novca za lijek. 

Djevojka koja je prodala svijet

Izdaja ("Istočni Nemiri")

Uzalud štikle

Meni je vrijeme uvijek sada

Hrabro putujemo...

Ti ćeš i dalje znati...

Miriše na proljeće

Zime znaju biti teške, hladne i otuđene. Zavučemo se u svoje čahure, braneći se od sivila koje prodire kroz prozore.

Svaka briga još je veća zimi. To tek shvatimo u trenutku kada nam zamiriše proljeće. Osjetimo ga u zraku kako dolazi. Nestrpljivi u iščekivanju. I već na prve zrake sunca, bez imalo zadrške, izlazimo iz svojih zimskih brloga. Željni sunca, radosti koju nosi novo rađanje života oko nas.

Svi žele ljubav

Svi žele isto, ma koliko se skrivali iza sarkazma, cinizma ili bilo kojeg drugog štita.
Svi žele isto.

Na kraju dana kada imate nekoga tko vas grli i voli najviše na svijetu, ujutro kada prvo ugledate te oči koje volite najviše na svijetu. To jest najvažnije u životu, to je hrana, motivacija, snaga, volja, nadanje...Tome svi teže. Ma koliko šutjeli o tome.

Život je, mili moj, putovanje.

Posjetite moju FB stranicu

O ljubomori i zavisti

Posjetite moju FB stranicu

Prezirem emoticone

Ne tako davno, pisma su bila kanal komunikacije, "internet veza" koja je bila užasno spora, ali time je i očekivanje bilo posebno. Načekali biste se dok stigne kuverta s jednog kraja svijeta na drugi. Radost je bila velika kada konačno stigne, pa ugledate markicu kakvu do tada još niste vidjeli. S nestrpljenjem otvarate kuvertu kako biste saznali što je u njoj.

Iz ove sadašnje perspektive sms-ova, poruka putem vibera ili društvenih mreža, one riječi prolivene na papiru bile su bajkovite. Ritual koji si radio s ljubavlju, pažnjom. Sofisticirano i nekako damski. Pišeš, pa zgužvaš i baciš, pa opet pišeš, i kada si potpuno zadovoljan, još jednom pročitaš naglas, pa zalijepiš kuvertu, i ponekad otisneš i neki poljubac na nju.