Moja tri psa, moja tri zmaja

Životinjice su čudo. Zaista jesu. Anđeli među nama, čista ljubav.

Kroz djetinjstvo sam bila okružena pesonjama i macama. Obožavala sam ih. Plakala i patila ako bi im se nešto dogodilo, čuvala ih i voljela beskrajno.

Sa osamnaest godina po prvi puta sam kupila psića, svojim novcem, od plaće. Sve sam joj kupila, s velikom radošću sam je donijela doma. Ponudila mi ju je neka žena, koja je bila u teškoj materijalnoj situaciji, malu ludu, nabrijanu pekinezericu. Kupila sam je. Bila je čudo, živčana kao vrag na svakog koga ne poznaje i uđe u kuću, znala se zavući pod stol, pa gricnuti noge gostima koji joj se nisu svidjeli. Kada bih dolazila doma s posla, onako malena sjurila bi se svom silinom niz sve one stube od moje sobe do predsoblja. Gospođa joj je već nadjenula ime, pa sam joj to ime i ostavila. Zvala se Sindi. I tako je Sindi postala moja frendica.

Kako sam puno radila, a malo bila doma, najviše je vremena Sindi provodila s mojim roditeljima i mojom braćom i bila je vrlo zadovoljna njihovom pažnjom. Brinuli su o njoj i zavoljeli je. No, sreća koju je pokazivala kad god bih došla s posla, bila je ravna čudu! Dok me ne bi bilo, kada bi se umorila od jurnjave i igranja, popela bi se na kat i otišla u njenu sobu, moju sobu. Našu sobu. Bile smo cimerice.

Jednoga dana, a ta priča je dio moje knjige koju možda jednoga dana, kada ostarim i objavim, Sindi je nestala. Ukrali su je iz dvorišta. Srce mi se slomilo tada. Saznala sam i tko ju je ukrao. Odjurila sam istoga trena do kuće tih potpuno nepoznatih mi ljudi, kucala sam i zvala i vikala, ali bilo je prekasno. Odselili su, izvan zemlje. Moja Sindi bila je zauvijek odvojena od mene. Izgubljena. Ukradena.


Mislila sam da ću od tuge umrijeti. Ništa nije pomagalo. Pokušavala sam sve i svašta, ali nisam čak saznala niti gdje su točno odselili. Molila sam se Bogu samo jedno, da budu dobri prema njoj i da je stvarno vole, da je drže u kući, u toplom, da ju izvode van na svjež zrak, da je puste da im spava kod nogu, onako malena i draga.

I dan danas je nisam prežalila. Uvjeravam se da je imala dobar i lijep život. To mi je jedina utjeha, kada se sjetim nje.

Dugo godina nakon toga nisam imala snage vezati se za drugo pseće stvorenje. Iz straha da ga opet ne izgubim, iz straha od tuge, od one užasne boli iznutra kojoj nema ni utjehe a ni kraja.

Tek sredinom mojih dvadesetih smogla sam snage za novu ljubav. Dugo, mjesecima sam se mučila s tom odlukom... I onda sam si jedan dan rekla kako je mala cijena ta bol rastanka koji prije ili kasnije uvijek mora doći, naspram ljubavi. I znala sam koga želim - malog, bijelog maltezera! Čekala sam moja autorska prava, čim su mi sjela nazvala sam čovjeka koji ih je prodavao. Rekao mi je kako je iz legla ostao samo jedan mužjak, krupniji. A svi vole manje maltiće. Sve druge mužjake su kupili, ostale su ženkice i on. Rekla sam, e taj je moj!

Sutradan je stigao. Čovjek ga je donio u prednjem, velikom džepu od radnog kombinezona. Bio je to predivan prizor! Maleno štene viri iz velikog džepa. Srce mi se otopilo. Odmah, istog trena! Bila je to obostrana ljubav na prvi pogled. I dan danas je.

Ono što je bilo predivno za mene u toj priči, jest činjenica da sam od mog pisanja pjesama kupila najslađe maleno, bijelo biće na cijelom svijetu. Pjesmom sam ga kupila. I tako je krenula naša priča.

Moj maltić ima puno imena, na sva se odaziva, jednostavno je ljubav toliko velika da sam mu dala puno nadimaka iz milja. Uglavnom, moj kralj, moj Minč za nekoliko dana slavi rođendan! Puni trinaest godina. Trinaest godina smo najbolji prijatelji. Poseban je, izuzetno inteligentan peso. Nikome ne dopušta da ga šiša osim mene. Probala sam, ali ne ide. Simpatično je, smijem se kad se sjetim scena pokušaja šišanja... I tako, šišam ga ja. Suosjećajan je, tješitelj, cirkusant, emotivac i srčani mali pesonja koji je ne jednom, jurišao na velike pesonje i to one u kategoriji opasnijih. Zaplašio je tri puta veće pse od sebe. Legenda od psa. Mog psa. Gdje god se maknem po kući, on za mnom. Tako je već trinaest godina. Ljubav! Iz teksta ste već mogli saznati da ga obožavam. Doista je tako. Još uvijek je razigran i dobro se drži. Ne damo se on i ja, svašta smo skupa prošli. Borci smo.

Kada sam prije desetak godina bila teško bolesna, on se nije htio maknuti od mene, izveo bi ga moj dragi u šetnju, jedva bi nešto pojeo i vratio se natrag na krevet kraj mene. Dva mjeseca koliko sam ležala, on je ležao kraj mene.

Prije nekih sedam godina bio je bolestan on, nije mogao skakati tjedan dana, a jako voli kada zaspimo skočiti na krevet pa se ušuškati do jutra. Napravila sam na podu krevet, legla na pod i spavala kraj njega. Bio je jako sretan. Spavali smo on i ja tjedan dana na podu, a onda je osvanulo jutro kada se potpuno oporavio, ozdravio i više nismo spavali na podu. Otišao bi na svoj ležaj, a kada zaspimo - zna se. Mudrac.

Nakon nekih 5 godina od dolaska mog svilenog pesonje, počeli smo moj dragi i ja razgovarati o crnim labradorima... I gle čuda, jedan dan primim poziv jedne drage curke koja je bila veliki fan naše mjuze, pita me jel bi udomili maleno štene crnog labradora. Tu večer stigao je Rambo.

Mala bijela psina prihvatila je istoga trena veliku crnu psinu. Prijateljstvo se rodilo. Tada je labić bio malkoc manji od maltića, da bi iz mjeseca u mjesec rastao poput gljive nakon kiše i izrastao u pravog, predivnog, diva.



Rambu sam dala ime po Rambu. Htjela sam da nosi ime mog omiljenog filmskog lika, koji je borac protiv nepravde sustava i nema straha. A duša mog Ramba je čista dobrota. Još jedan pas kojeg mi je Nebo poslalo! Čista, hodajuća ljubav koja je skoro teža od mene. S početka je pojeo pola mojih omiljenih cipela, izgrizao moje nove tenisice kupljene s toliko radosti na sniženju u "Bati". I srebrne i zlatne. I jednu japanku. I pola omiljenih balerinki. I dva para štikli, točnije samo pete. I hrpu cd-a. I toplomjer, pa sam u panici zvala dežurni centar, ali su me umirili da mu neće biti ništa. Onda kabel prijenosne klime, dok je bio uključen u struju. Sve je preživio. I sve to u prvih godinu dana. Nakon toga sam bila sigurna kako sam mu dala pravo ime. Iako ga iz milja zovem Bambi.

Nakon tih godinu dana, odjednom je prestao sa ludovanjem. I postao pas kakvog možete samo poželjeti.
Ogromno srce sa jako velikim zubima. Dobrica, ali spreman braniti svoje ljude. Iznenadio me jednom prilikom. O tome neki drugi put.

Tu priča o mom čoporu ne prestaje. Jer imam ja moja tri zmaja, baš kao u "Igrama prijestolja", samo ne rigaju vatru, ne doslovno.

Za dva i pol mjeseca bit će ravno tri godine otkako je luda, mala kuja ušla u naš život. Njena priča, odnosno njen početak života bio je težak. Nju su bacili kao štene uz cestu, na najgorim ljetnim temperaturama, bila je pronađena kako leži među staklom, na vrelom suncu, ispečene kože, dehidrirana, pred smrt. Štene crne mješanske. Najteže za udomiti, pitajte u azilima.

Kako sam surađivala sa azilom u Osijeku i tim predivnim ljudima tamo, pratila sam svakodnevno njihove objave. Taj dan za oko mi je zapela ona. Pokupile su je neke drage cure, stavile u dvorište napuštene kuće, donosile joj hranu i vodu, a azil je pozivao na udomljenje jer u tom trenutku nisu imali mjesta za nju.

Rekli su mi da je uporno spavala i dalje vani i na suncu. Iako je mogla spavati u napuštenoj kući, u hladu. Bila je sama. Trebala je ljude, dom.

Izgledala mi je kao Rambo kada je bio štene, mislila sam da će biti ogromna kada naraste. Gledala sam stalno tu njenu fotografiju, vraćala se na nju iznova i iznova. Nakon nekoliko sati pokazala sam je mom Hrvoju. Rekoh mu - vidi je. Nasmijao se i pitao me želim li otići po nju. Moje oči su mu rekle sve. Nasmijao se opet, pa mi rekao gdje ima mjesta za dva psa, ima za još jednog. Dogovor je pao. I tako je znao da bih svakako otišla po nju. A njih dvoje bi se sprijateljili čim bih je donijela doma.

Tako je i bilo. Odmah sam se spremila i krenula po nju. Iz dvorišta u kojemu je živjela iznijela ju je jedna draga cura, istog trena je prešla iz njenog naručja u moje. Bila je malena. Pomalo uplašena, beskrajno nježna. Oke kao u srne. Duge trepavice. Jedan od nadimaka koje je dobila je trepušica. Svila se uz moj vrat i tako je ostala skroz putem do kuće. Dala sam joj ime Sunčica, (Sunči) jer mi je došla u život baš kad je trebala, ona meni, ja njoj. A i jer je preživjela one najgore temperature na suncu. Znala sam da je borac. Kasnije se počela odazivati na ime Suki, ponekad Sunči. Suki joj se sviđa.

Došle smo doma, moj dragi i moja dva zmaja su je savršeno prihvatili. Postala je svima mezimica. Nakon nekog vremena smo shvatili da će ostati malena, i izrasla je u izuzetno vitku psićku, tanka, mala a noge do plafona. Oči i dalje kao u srne, sa dugačkim trepavicama a zubi kao iz horor filma. Trči brže od vjetra, pa se nerijetko ljudi zaustavljaju i dive se njenoj brzini. U kući je prava dama, ali vrlo tiha. Čim izađe van, njena priroda se probudi i postaje najluđe stvorenje koje laje na sve i svakoga tko prođe pored ograde. Ona je sebi rekla da je glavna čuvarica i nitko se u čoporu ne buni. Ova dvojica barem imaju manje posla, mislim da im je laknulo jer njoj ništa ne može promaknuti, pa se njih dvojica mogu više odmarati.


Naš čopor od tri zmaja je moćna skupina. Pravi, veliki prijatelji. Maltića se respektira i od njega su oboje učili da se ne dira sobno cvijeće, maltić bi išao za njima dok su bili maleni i lajao na njih kada rade ono što nije lijepo. Labrador je njihov moćni div, malena često spava na njemu. A ona je, e ona je naprosto ona. Ponekad dok se šminkam, svi troje uđu u kupaonicu pa se poredaju po kupaonskom tepihu, sigurno misle - ideš negdje, vodi nas sa sobom. Kada idemo na put, maltezer svoju igračku donese u kofer, a nekad i sjedne u njega. Dok mu lab nije pojeo sve igračke, imao ih je sigurno dvadesetak i svaku je znao donijeti po imenu. Imam svjedoke, moji bližnji i prijatelji nisu vjerovali, sve dok nisu vidjeli na svoje oči. Kažem mu donesi slona, on ode među svoje igračke i traži, traži sve dok ga ne ugleda, uzme gumenog, malenog slončića i donese ga. Genijalac.

Da, povremeno je teško imati tri psa. Da, puno je posla i obveza. Da, trebat će vam onaj usisavač robotić. Ali, puno je i radosti i ljubavi i smijeha, a to je puno važnije! Radost tri psa je nešto predivno! Ako imate jednog, kojega silno volite i on vas, e to pomnožite sa tri i zamislite...

Najvažnije od svega jest da su oni dio obitelji. Ako ćete ih voditi kamo god vas život odnese, onda je to to. Moje zmajeve ne bih dala ni za što na ovome svijetu, kuda mi, tamo i oni. Kada je teško tješimo se, onda se krene maltić glupirati sve dok me ne nasmije. To svaki puta čini kada vidi da mi je teško. Moj mali kralj. Svaki dan se igramo i smijemo, veselimo kolačićima, svatko svojim. Bili su nam podrška u životu kada je bilo najteže, izvlačili nam osmijehe. Nisu odustali od nas. Dugujem im za tu ljubav cijeli Svemir. Ali oni ne traže Svemir, oni su sasvim zadovoljni i sretni što ih volimo.

Puno možemo naučiti od naših pasa. Toliko puno. Kada je teško vrijeme, pa se priprema velika promjena, samo ih pogledam, ako spavaju i ništa ih ne zanima to znači da slušaju prirodu. Oni su ostali povezani s njom. Oni žive onako kako valja živjeti. I vole onako kako treba voljeti. Oni su blagoslov i dar čovjeku. Bića koja ljudska vrsta nikada u potpunosti neće shvatiti, jer naprosto kao vrsta nismo dorasli njihovoj veličini.

Čuvajte pse, volite ih, pružite dom onima koji su napušteni. Vratit će vam takvom količinom ljubavi, da nećete znati kako ste uopće do sada živjeli bez njih.

Dok ovo pišem, moj crnobijeli svijet leži i spava u radnoj sobi, oko mene. Mala crna na svom ležaju, veliki crni na podu, a mali bijeli na fotelji, kraj mene. Sprema se kiša i oni slušaju prirodu. 

Pozdrav od moga čopora i mene!

- Mihaela i tri moćna zmaja