Nećemo ga osuđivati, nećemo mu se smijati, rugati i smatrati da je tu njegov kraj puta. Nećemo, ako smo ljudi. Nećemo mu pametovati kako je mogao bolje, nećemo biti generali nakon bitke u kojoj nismo niti sudjelovali. Svi smo se barem jednom u životu spotakli i pali, ili nas je netko gurnuo, pa smo se našli tu gdje jesmo. Kako god bilo, prije ili kasnije okusimo gorku stranu života. Nismo imuni na pad, nitko nas nije cijepio protiv toga, nitko nam nije obećao da ćemo biti pod staklenim zvonom. Iako ima i takvih koji žive pod staklenim zvonom, ovaj tekst nije o njima.
Dok vam ide u životu, dok vaš rad rađa lovom, imat ćete mnoštvo "prijatelja" i svi će vas "poznavati" i svojatati. Obično su to oni koji nešto trebaju od vas, ali samo dok vam teče med i mlijeko. No, takvi nikada nisu vidjeli da iza tog meda i mlijeka teče bujica znoja, rada, truda, neprospavanih noći i briga... Oni vide samo sjaj. A sjaj zamuti vid. Uvijek bilo, uvijek bit će. No, to su trenutci kada ćete naučiti razlikovati "prijatelje" od prijatelja. Začudit ćete se kako će vam neki ljudi na koje nikada ne biste pomislili pružiti iskrenu i toplu riječ, ruku, ljudsku i toplu, dok će neki drugi izbjegavati susresti vam pogled. Jednoga dana kada oluje prođu, a vi poput feniksa izniknete iz ničega, opet će vas pozdravljati. To je takva vrsta ljudi, nema tu obraza, samo ljuštura.
Kroz svoje padove spoznamo jednu predivnu istinu. Dok se teškom mukom ustajemo, lakše je ako pružamo ruke onima oko sebe, koji su isto pali. Ponekad ćemo za druge uspjeti napraviti ono što za sebe ne možemo, a ljepota tog osjećaja je neopisiva. Na trenutke zaboravimo svoju bol, jer nas preplavi osjećaj silne radosti što se netko ustaje, to nam daje nadu da ništa nije još gotovo i da još nema one točke na kraju rečenice. Rečenica još nije završena, a kamoli knjiga. Samo je još jedno poglavlje ispisano. A ono će jednoga dana svjedočiti našoj snazi i neumornoj volji, biti svjedokom da nismo stali i biti poticaj i inspiracija nekim drugim ljudima, koji traže svoje mjesto pod suncem.
Ne bojte se, nikada nećete biti sasvim sami, iako će vam se isprva, i dugo, tako činiti. Uvijek treba vremena da se zvijezde poslože točno onako kako treba. I sve što vas snađe naučit će vas nečemu. Samo morate osluškivati, upijati i pamtiti. I bez obzira koliku bol osjećali, bez obzira koliko vama bila potrebna pomoć, bez obzira koliko se teško borite, u tim vremenima ne zaboravite pružati ruke, jer to će vas načiniti samo jačim, ne slabijim. U najtežim vremenima poznaju se junaci. Ne onda kada je mirno more, nego kada su teške oluje.
Glavu gore, svi vi kojima je teško, svi vi koji ste već jednom izgradili sve, a sada morate iznova. Nije kraj. Početak je!
- Mihaela Varga
Nema komentara:
Objavi komentar