Doista, nikada ne znamo kuda će nas odvesti život. Rodimo se, odrastamo, gradimo ispod neba kojeg zavolimo svim srcem jer nam je jedino koje poznajemo, jedino gdje se osjećamo svoji na svom, zaštićeno, voljeno i sigurno. I nema zelenije i ljepše trave od one koja raste oko nas, ni neba tako vedrog i čistog. Sigurni u to kako ćemo upravo tu sagraditi dom, stvoriti život vrijedan truda, ubirati plodove svoga rada, prepustiti se svemu što dolazi.
Onda naiđu neki divlji ljudi pa teškim čizmama zgaze svaku travku, i ona više ne raste, pa nam zamrače nebo i pretvore dan u mrklu noć. Od toga trenutka poput slijepaca tražimo svoje mjesto u mraku, a mjesta više nema. Uzaludno tragamo, uporno godinama. Nestalo. Skriveno od nas.
Što kada se više ne osjećamo voljeno, zaštićeno, svoji na svome i sigurno? Što kada se počnemo u vlastitoj zemlji osjećati kao nepoželjan gost, kao utvara koja luta i traži, a nitko je više niti čuje, niti vidi? Što kada nas slomi neizvjesnost i nepravda do te mjere da sve što smo voljeli počne blijediti pred osjećajem gorčine i otpora koji raste u nama, iz dana u dan? Jesmo li loši ljudi ako nam je dosta, ako dignemo ruke od svega, onako vješto zavezane, nakon što nismo vidjeli sunca godinama i prelomimo u sebi? Jesmo li sebični ako odemo? Ne, nismo. Samo cijenimo svoj život.
Kako napustiti sve što poznaješ, za sobom ostaviti najbliže? To je prva misao koja nas prekrije poput vala. Zapljusne žestoko i bolno. A što naši najbliži imaju od toga da nas gledaju nesretne i sputane, neostvarenih snova, bez perspektive? Oni koji nas vole žele znati da smo sretni, pa makar nas vidjeli manje, ali mirno odlaze spavati znajući da smo sigurni, da naši životi nekamo vode, da nas nisu odgajali zato da budemo požderani kao žrtvena janjad. Teška odluka, ali jedina koja ima smisla - biti sretan, dok te ima. A ako su u cijeloj priči prisutna i djeca, zar im ne dugujemo šansu, bolje? Zar na svijet dolazimo da se mirimo sa lošim, da puštamo da nas izmrcvare i uvjere kako smo manje vrijedni? Ne, na svijet dolazimo kako bismo život koji nam je darovan iskoristili najbolje što znamo, bili što više zadovoljni, a što manje neispunjeni i izgubljeni u vremenu i mjestu. Disati punim plućima, sjećate se?
Srce ti se lomi na odlasku, samo mrvica ti treba da odustaneš. Ako još koju suzu vidiš na licima koje voliš, bacit ćeš taj kofer i ostati, pa kako bude. A onda se sjetiš zašto si ga spakirao, pa ipak odeš jer možda vratiš osmijeh i na ta lica koja toliko voliš.
Nemoj ponijeti previše sa sobom, taj teret koji već dugo nosiš na ramenima više ti ne treba. Treba znati što ponijeti, a što ostaviti. Ako ga poneseš, bit će kao da nikada nisi ni otišao. Nemoj ići tužan/a, napuni srce nadom, dosta je bilo suza! Koliko god godina imaš, vjeruj kako nisi uzeo/a još sve od života. Možda najbolje tek dolazi!
Kada doputuješ, prvo spusti kofer i duboko udahni, osjećaš li taj čudan, nepoznati osjećaj? Zove se sloboda izbora, zove se novi početak, zove se šansa!
I molim te, ali stvarno te molim nemoj se bojati, vjeruj u sebe, budi hrabra/hrabar, ti znaš da vrijediš puno više od onoga u što su te krivi ljudi i krivo mjesto oblikovali. Ti znaš tko si, njeguj taj osjećaj u sebi. Počni se konačno voljeti! I ne zaboravi biti sretan/a, i ti to zaslužuješ! Trudi se, nauči što ne znaš, ne boj se kucati ni na mala, ni na velika vrata. Ne boj se tražiti više i bolje. Zaboravi sve one traume koje nosiš, frustracije od odbijanja i neuspjeha, konstantnog podsjećanja da ne vrijediš. Odbaci to sve. Sada imaš šansu graditi svoj život, malo pomalo, ali konačno si postao kormilar svoga brodića. Mali je, ali ti njime upravljaš i tvoj je.
Sretno ti želim. Ma gdje da si, imaš sve šanse biti na pravom putu, negdje drugdje, gdje nije idealno, ali barem postoji neki red i barem imaš šansu. Neka ti bude mirno more, upravljaj svojim brodićem hrabro i savjesno, ostavi iza sebe sve oluje i brodolome, vrijeme je za vedro nebo i sigurniju plovidbu, na putu prema sebi.
- Mihaela Varga
Nema komentara:
Objavi komentar