četvrtak, 30. ožujka 2017.

Do nekog novog susreta

Dok smo mlađi slušamo kako vrijeme brzo prolazi, kako leti. Tek krajem tridesetih ugledamo taj pješčani sat. Sipa se pijesak kroz neprobojno staklo, zrnce po zrnce, nezaustavljivo. I ne možemo baš ništa učiniti da se zaustavi. Vrijeme ne čeka nikoga i nije ni na čijoj strani. Jednako kao što one najveće rane nikada ne izliječi, čovjek se s njima nauči živjeti.

U mojim srednjim tridesetima počele su odlaziti drage mi bakice i djedice iz moje ulice, susjedi. Ulice gdje sam odrasla. Nedostaju mi svaki puta kada prođem tom ulicom. I dok ne doputujem, mislim tamo su. Kako oni odlaze tako mene vrijeme tjera odrasti, jer sve je manje onih u čijem pogledu vidim onu malu, veselu, brbljavu sebe, koja je čim je progovorila zastala kraj svake kuće ispred koje bi bila neka od tih baka ili djeda, pa sa svima malo popričala. Simpatizirali smo se, bilo je nešto čarobno u mojim i njihovim godinama.
A onda je pijesak iscurio.


Tek kada počnu odlaziti ljudi koji su nam dragi, tek tada primijetimo vrijeme. A kada počnu odlaziti oni koje volimo, otvaraju se te rane, one za koje lažu kako ih vrijeme liječi. Ne liječi ih. Mi nekako naučimo živjeti s time.



Grozim se riječi - smrt, hladna je i tiha, mračna, iz nje viri bezbroj bodlji i boli kao ništa drugo na ovom svijetu. Ako je naglas izreknem, bojim se da će sve lijepo progutati neka crna rupa bez dna. Smrt je definitivna, nema zareza, samo točka, kraj. Volim zareze, volim nastavke, uvijek ima još nešto iza zareza. Zato kažem - odlazak. Odlazak je bolji, odlazak nije definitivan, ne mora biti.

Ne postoji vaga za bol. Svakoga boli na svoj način. I kada odu oni koji su nam važni, navečer kada sve utihne izađemo van i pogled nam potraži nebo prepuno zvijezda, pa gledamo gore, nadajući se da su tamo, da nas vide, da nas čuju. Boli nas ta udaljenost, jer ne znamo ni kolika je, ni gdje trebamo adresirati pismo, nema adrese, nema broja na koji možemo nazvati, nema karte koju možemo kupiti da odemo samo nakratko u posjet, nema ničega.

Zamišljamo lice, i miris, i boju glasa, dodir, nježnost u očima, trenutke radosti i bliskosti, neke iskrene, emotivne razgovore koje smo vodili. Pokušavamo prizvati jučer u sada, samo nakratko, samo na tren. Nekada se probudimo sa prazninom koju nema tko zatrpati, sanjamo ih, govore nam nešto, pa se pokušavamo sjetiti što su nam rekli, jer možda je važno. Padne nam napamet stotinu stvari koje nismo stigli izreći, napraviti. I onda nas počne gristi onaj pješčani sat i ljuti smo na njega, jer prebrzo pušta ta pijesak da iscuri, ne daje nam nikakav znak.



Život je brz, često pun briga i stresova, ne stignemo živjeti, jer se utapamo u bazenu jučer i sutra, a sada ostaje visjeti u zraku, potpuno neiskorišteno. Nismo dovoljno u sada, previše smo u jučer, previše u sutra. Ljudi nas trebaju dok su tu. I sve što učinimo za njih, sve što učinimo za sebe, trebamo učiniti u danas. Jučer je završena priča, sutra ne znamo hoće uopće doći. Danas je važno. Samo danas.

Nikada se ne oprostimo zauvijek, ni ne trebamo. Trebamo samo naučiti živjeti to danas, onda i taj oproštaj dobiva svoj smisao. Nismo li sazdani od energije? Nije li energija neuništiva? Ne postoji to posljednje zbogom, ako mene pitate, volim vjerovati kako postoji samo do nekog novog susreta.

- Mihaela Varga

Nema komentara:

Objavi komentar