Možda Bogu trebaju budni

Danima razmišljam što da vam pišem za Uskrs. I počnem i ostavim. Krenem veselo, pa stanem. Obrišem sve. Ne ide mi. Gledam svijet u kojemu živim i nikako da prevagne veselje u meni. Možda sam jednostavno takav tip, vidim sve, to je teret koji je pretežak za nositi. Umjetničke duše uvijek vide ono što drugi pokušavaju sakriti iza tone zastora, šarenila boja, hrane i darova. Prerasla sam to, i nisam to htjela, tako mi je dodijeljeno. Valjda Bog to bira. Možda mu trebaju budni. Pa izabere ovakve kao ja, koji se ne boje biti sve što jesu, za koje je siguran da im prsti neće preletjeti tipkovnicom da bi širili radost bez pokrića. Što ja znam o tome? Ništa. To je tako, nisam to tražila. A često mi nije ni malo drago što sam to dobila. No, naučila sam s vremenom cijeniti darove koji su mi dani, pa ih koristiti.

Više i ne brojim koji je ovo Uskrs po redu otkako sam nasilno i do kraja probuđena. Bila sam cijeli moj život budna, ali ne ovako, ne bolno. Napola. Onda sam odjednom vidjela sve. I nepravde iza svakog ugla ulice, i svjetla koja gore noću na prozorima tuđih domova postala su mi upitnici. Počela sam razmišljati što se krije iza tih prozora, jesu li ljudi uistinu sretni? Jesu li sami? Jesu li željni nadanja, vjere u bolje sutra, u ljude? Počinju li zaboravljati kako je to buditi se bez težine u grudima, bez kaosa u mislima, bez osjećaja nemira?



Moji istočni nemiri bivali su sve veći. Jer, ako želiš biti do kraja probuđen, odseli istočno, negdje u Slavoniju ili Baranju i tvoje buđenje bit će ekspresno. Bit će bolno. Trgat će te kao platno na nekom užetu usred oluje. Potrgat će sve u tebi, izgrebst će zadnje natruhe nade u tebi, ogolit će te do kraja, neće ostati ništa, osim najvažnijeg - tebe. Ostat ćeš samo ti, gol i bos, u svojoj glavi tu, a miljama daleko, čovjek bez mogućnosti da vidi boje, tek natruhe, ponekad, kroz tešku maglu slavonskih jutara. To ti je tako, tamo, dolje. Ravno je sve i pogled ti doseže od početka do kraja, nema ničeg da ti blokira vidike, vidiš sve. Pa se uvuku u tebe ti istočni nemiri i prate te gdje god krenuo. Sjever, zapad ili jug, sasvim svejedno, istok nosiš u sebi. Jednom istok, uvijek istok. I kako odmičeš od njega zemljopisno, tako u tebi ti nemiri rastu, sve dok te ne preplave toliko da postaneš nemir i sam. Nisi ti kriv što si rođen tamo gdje se nasilno budi ljude. Tamo gdje te ogole do same srži. Pa te testiraju na snagu, izdržljivost. A tvoja duša široka kao sva ona polja načičkana jedna do drugih, ne može shvatiti tu navalu. I grli i stalno iznova grli, sve dok ne shvati da grli u prazno. I rađa se iznova, svakim danom, unatoč nemirima, usprkos svemu, pa svaki dan traži put.



Ne mogu vam danas pisati o ljepotama života, bilo bi licemjerno jer znam da u ovom trenutku ima previše ljudi posvuda, a naročito istočno, kojima je i danas dan kao i svaki drugi - težak i tmuran. Srećom, duša je još uvijek široka i unatoč svim nemirima, ona se ne sužava, ona raste. Bizarna pojava, nikom jasna. I eto, kada te dohvate ti istočni nemiri, a mene jesu, pa sam tako po njima nazvala i moju prvu knjigu, vječno tragaš za lijekom koji će umiriti nemire, tamo gdje se neumorno sunce svaki dan iznova budi. Takav si i sam, iznova i iznova se budiš, ne odustaješ u svojoj potrazi, ogoljen ali i dalje beskrajno jak, pa ti zavide na tvojoj snazi, a ne znaju koju golgotu mora čovjek proći da bi postao ogoljen a ostao jak i sposoban grliti i voljeti do zadnjeg daha. Možda jedino tako probuđen i ogoljen, čovjek spozna bit svoga postojanja. Ljubav unatoč svemu.

- Mihaela Varga