Bilo kuda, ludilo svuda. I nikad dosadno. Ako primjećuješ...
Gledam skupa sa mojim dragim seriju "Gotham", mogla bih je gledati svaki dan. Fascinira me ono uvijek mrko nebo iznad grada, uvijek crni oblaci, svaki dan izgleda kao da je kasno predvečerje. U zraku je uvijek napetost, a svi nekako žive. Kao normalno.
Zlikovaca na izvoz, sitnih i krupnih prevaranata, kriminalaca, ubojica, manijaka svih vrsta, korumpiranih kao u..., ma sve mi nešto poznato. Ne znam odakle. Toliko su svi ludi, da na kraju i oni malobrojni koji kao nisu, pomalo jesu. Kako drugačije opstati među luđacima?
Uglavnom, tamo vam je sve puno čudaka i luđaka. Baš jedna šarolika ekipa, pravo bratstvo i jedinstvo korupcije. Nekako te tjera da izabereš svog zlikovca, pa da imaš za koga navijati. Jer, ono malo napola dobrih će i tako izginuti, pa ćeš onda sliniti tri dana što su ti ubili omiljenog lika u seriji. Ovako, izabereš svog luđaka i siguran si, otprilike kao glasač u Hrvatskoj.
Dan za danom prolazi, a meni se slažu sličice iz svakodnevnog života, pa svako malo imam onaj "bljesak" u glavi jer mi se sve nešto u trenutku preklapa, kao da sam taj osjećaj već imala, dok se fragmenti događaja slažu poput čudnog mozaika, na kojemu umjesto dva oka, lice ima samo jedno. Pa tražiš to drugo oko kao budala, a puzzle nigdje. Samo je jedno. Veliko. Urokljivo, gleda te kao ono iz "Gospodara Prstenova". Ali, polako, ajmo se mi vratiti na "Gotham".
Nedavno se vozimo tramvajem, a nekih šest-sedam stanica u istom tramvaju vozi se baba (po godinama) koja bi hladno mogla proći pod rock zvijezdu, da je negdje vani, ali tu je, pa iako izgleda kao rock zvijezda, ona to nije. Ima frizuru kojoj se moraš doista čuditi, gnijezdo na gnijezdu, veliko kao da je rađeno za neku poveću pticu grabežljivicu i njenu djecu. Da, stanu i dječica, nekoliko njih, sigurno. Kad porastu, mogu se preseliti kat više, u gornje gnijezdo. Taman da mama grabežljivica ima malo mira, nakon što je već pogubila sve živce od njih dvadeset stalno gladnih. I priča, gospođa sa gnijezdom na glavi, svaka stanica je sve napornija, nije ni smiješno, da se bojim luđaka bilo bi malo i jezivo, ovako nije. Promatram ju tako da ne vidi, i upijam svaki trzaj izgubljenosti. Tih šest-sedam stanica vjerojatno se iznova posvađala sa svima sa kojima već je, a može biti i sa onima s kojima se odavno pomirila. Kada je sišla s tramvaja, ne znam jel mi laknulo jer mi je već počela ići na živce njena dreka u prazno i kreštav glas, ili mi je nedostajalo živosti u tramvaju. Barem je stvarna.
Nekoliko dana nakon gospođe s gnijezdom na kat, ugledam na netu fotografiju iz tramvaja. U pol bijela dana, lik u crnom mantilu, šešir na glavi, kožne rukavice, a topao dan, a iz rukavice viri šiljak. Pravi pravcati, onaj kao za razbijati led, recimo. Onaj s kojim možeš nekoga ubiti. Za ozbač. Pa ti vidi... Bitno da se baba sa gnijezdima na glavi i lik sa šestim, našiljenim "prstom" ne voze u istom tramvaju, kontam da ne bi dobro završilo.
Sinoć, neka baba (ne po godinama) bulji u mene kao da je šarm prijelazan, a n i j e. Pa zabija pogledom kuhinjske noževe ravno u mene. Punih pet minuta. Vidim joj u očima sjaj još neotkrivenog serijskog ubojice. Urokljive očurde, svi luđaci iz "Gothama" žive joj u zjenici. Srećom, odijenula sam majicu naopako. Slučajno.
Malo kasnije šetamo nas dvoje, držimo se za ruke kao da je svijet najljepše mjesto u Svemiru, pomislim kako smo i mi čudaci, jer tko je vidio nakon osamnaest godina i dalje se držati za ruke, dobrovoljno? Srećemo putem sve neke "epizode", pa mi on kaže: "Bejb, ovo je gore nego "Gotham", pogledamo se i telepatski zaključimo da je sve isto, samo nema Batmana, zato je još gore.
- Mihaela Varga
Lijep clanak i slikovito prikazano.
OdgovoriIzbrišiJa zivim vani i nazalost cesce primjecujem ovakve trendove .
Cesto pokusavam da ukazem na njih ali niko mi ne vjeruje koliko je sve to zapravo uzelo maha .
Sve vise se bojim da smo svi mi u nekom Matrixu a da li je to bolje ili losije od Gothama ni sam ne znam a ponekad i sam sumnjam da jedan Betmen moze nesto promjeniti .