Prezirem emoticone

Ne tako davno, pisma su bila kanal komunikacije, "internet veza" koja je bila užasno spora, ali time je i očekivanje bilo posebno. Načekali biste se dok stigne kuverta s jednog kraja svijeta na drugi. Radost je bila velika kada konačno stigne, pa ugledate markicu kakvu do tada još niste vidjeli. S nestrpljenjem otvarate kuvertu kako biste saznali što je u njoj.

Iz ove sadašnje perspektive sms-ova, poruka putem vibera ili društvenih mreža, one riječi prolivene na papiru bile su bajkovite. Ritual koji si radio s ljubavlju, pažnjom. Sofisticirano i nekako damski. Pišeš, pa zgužvaš i baciš, pa opet pišeš, i kada si potpuno zadovoljan, još jednom pročitaš naglas, pa zalijepiš kuvertu, i ponekad otisneš i neki poljubac na nju.
Posebni užitak je bio kupiti neko pakiranje posebnih kuverata, ukrašeno likovima iz dječjih crtića ili slikovnica, ili pak ona ukrašena cvijećem. Kuverte u raznim bojama, pa ste mogli cijelu priču upakirati ovisno o emocijama i primatelju.


Kako se svijet od tada drastično promijenio, na ta vremena moga djetinjstva gledam sa sjetom i divljenjem. Pomalo i idealiziram, ali dopustite mi taj gušt. Bilo je nešto posebno u tim pismima. Dašak nečega čega više nema.

Onda su stigla vremena kada su pisma zamijenile poruke na društvenim mrežama i sms-ovi, riječi su zamijenili emoticoni. Kad bolje razmislim, prezirem emoticone. Nemoj mi pisati u emoticonima, piši mi ljudski, riječima. Budi staromodan/staromodna. To je ljudski.

Tužno je što više nema potrebe za onom ladicom gdje brižno čuvaš razglednice, čestitke i pisma. A upravo ta ladica skrivala je najljepše blago, bezbroj riječi natopljenih emocijama i životom. U mnogima pronađeš osušeni poljski cvijet, djetelinu s četiri lista, fotografije... Svašta su skrivale te šarene kuverte. I radosti i tuge, i dobre i loše vijesti, ali naposljetku slale su život.

Još uvijek imam takvu ladicu i draža mi je od svih poruka i sms-ova, jer u njoj nisu emoticoni, nego riječi. U njoj nije brzina s kojom pišeš samo da odgovoriš, u njoj su možda i sati, u njoj je pažnja, iskrena briga, u njoj je volja da nekome posvetiš vrijeme kako bi mu "ispričao" sve što osjećaš.

Nestala su pisma, tiskane čestitke i razglednice. Rijetkost su koja je postala dragulj moga vremena. Zato me kao dijete razveseli svaki puta kada je netko "staromodan", jer u ovakvim čudnim vremenima volim što sam "staromodna".


Danas ni daljine nisu što su nekada bile, sve je bliže i brže. No, s daljinama je nestalo i stvarnih emocija. Danas su nam svi "prijatelji", svih njih pet tisuća, ili pedeset, danas nam svi znaju "adresu" i baš svaka šuša nam može poslati "pismo", lakoća je zamijenila težinu. A riječi u kojima nema težine, isprazne su i bezvrijedne. Uzalud potrešeno sada.

- Mihaela Varga